Bombardovati narode Matisseovim monografijama - David Hockney Istaknuto

Autor  Okt 25, 2021

Gleda u okolinu i drveće sjedeći u kombiju, i slika na IPadu. I kaže: “U stvari, nema digitalne umjetnosti, ni one grafitnom olovkom. Postoji samo umjetnost”

Kad čovjek ugleda njegovo platno, odmah zna da je to on - David Hockney (1937, Bradford, Velika Britanija). Jedan od najpopularnijih umjetnika planete, i drugi najskuplji, iza Jeffa Koonsa. Siva eminencija i izuzetno plodni enfant terrible umjetničkog svijeta.

U isto vrijeme ima dvije ogromne izložbe u Europi: u čuvenom pariškom Muzeju Orangerie od sredine oktobra izložen je njegov friz od 90 metara, naslikan na IPadu, a zove se “Godina u Normandiji”, gdje živi od 2018. Naslikao je prirodu, list po list na svakom drvetu - dolazak novog godišnjeg doba u vrijeme početka pandemije, i sav sretan izjavio: “Odgođene su Olimpijske igre. Ali ništa ne može odgoditi proljeće. Njemu mi ne trebamo.”

RAJ NA ZEMLJI


Te 2018. je otišao pogledati svoj vitraž, napravljen na IPadu za Kraljicu Elizabeth, u Westminsterskoj opatiji. Sve je brižljivo planirao, sa tri vrste osvjetljenja: izvor prirodnog svjetla, fluorescentne tube i sijalice sa žarnom niti. Mada: “Nema govora da živim u Engleskoj, tamo ima previše zlih duhova”, izjavio je Paris Matchu, u decembru 2020.

Te 2018. je svratio u Normandiju pogledati tapiseriju Bayeux. Tapiserija datira iz XI stoljeća, nepoznatog je autora, predstavlja osvajačku povijest Engleske i Normandije i duga je 70 metara: jedan od najznačajnijih primjera profane umjetnosti. Vidio ju je prvi put 1967. i nikada je nije zaboravio. To ga je navelo da se iz Kalifornije nakon 60-ak godina preseli u Normandiju. Kad je svojevremeno iz Europe (gdje je homoseksualnost bila tabu) otišao živjeti u Los Angeles, pitali su ga “šta će tamo, kad tamo nema umjetnosti”. Odgovorio je da su u LA-ju nastala najveća remek djela XX stoljeća, poput filmova Svjetla grada i Moderna vremena, Charlieja Chaplina i redatelja Billyja Wildera. Stanovao je u kući koja je prethodno pripadala Anthonyju Perkinsu, a “fantomi asistenata, ljubavnika i prijatelja, kao Rock Hudson i Cary Grant ili pisca Christophera Isherwooda, nisu je prestajali pohoditi. Neki od njih su umrli od starosti, a mnogi od droge i side”.

Danas misli da su ljudi u Kaliforniji svijet pretvorili u fitness salu, opsjednut zdravljem. “To je apsurdno, pa svi na kraju umremo.” A “Normandija je raj na zemlji, i Francuska dobronamjernije raspoložena prema pušačima od Amerike”. U Normandiji je Monet naslikao svoje Nimfe, a opisali su je Gustave Flaubert i Guy de Maupassant. “Stalno gledam oko sebe, u prirodu, to je još jedino mjesto gdje ima nešto novo.” Sjetio se, kad je bio mlad u Engleskoj, a to i danas radi, da se uvijek penjao na krov dvospratnog autobusa, jer se od tamo bolje vidi svijet.

Kad je u maju 2021. David Hockney tražio produženje boravišne dozvole, Policijska uprava Calvados, gdje živi, pohvalila se i o tome obavijestila javnost: informaciju je stavila na Twitter. Jeste čudno, ali je razumljivo: “Za dvadeset je minuta kupio staru, prašnjavu kuću sa presom za jabuke”, a tih je dana upravo kod Christie’sa prodata njegova čuvena slika “Portret umjetnika, Bazen sa dva lika” za 90 milijuna dolara. Rekordna cijena za živog autora. U Normandiji je te prve godine pandemije naslikao 220 platna.

Hockney, portretista i pejzažista, sebe je dugo smatrao perifernim umjetnikom, jer je svugdje vladao apstraktni izraz. S vremenom se sve promijenilo, a da razumijemo pomoći će rečenica Alberta Giacomettija, koji je apstraktnu umjetnost nazvao “umjetnošću džepne maramice”. Mnogi smatraju da Hockneyeve hiperrealistične slike najviše podsjećaju na fotografije, ali slikar na to kaže da je čuveni francuski filozof Jacques Derrida pogriješio, kad je izjavio da je “slikarstvo mrtvo – zbog fotografije”. I navodi: “Svijet kojeg vidimo, kakvog vidimo, ne liči na fotografiju.” Najviše mi se sviđa njegova terapeutska rečenica: “Da bismo zaista vidjeli svijet onakav kakav jeste, um treba očistiti od svih ‘fucking news’. I onda postane lijep.” To, da je svijet uzbudljiv i lijep, oduvijek je njegovo duboko uvjerenje. Kad je 1982. bio rat na Malvinskim otocima, sanjalački je izjavio: “Narode treba bombardovati Matisseovim monografijama, da ih se podsjeti kako je život prekrasan.”

Hockney slika uz pomoć različitih tehnologija, a između ostalog objašnjava da je velika sreća da to može, jer bi mu zimi sa platnom usred prirode, u Normandiji, bilo hladno. Ovako gleda u okolinu i drveće sjedeći u kombiju, i slika na IPadu. I kaže: “U stvari, nema digitalne umjetnosti, ni one grafitnom olovkom. Postoji samo umjetnost.” Kolegama je poručio: “Usvojite stil koji vam odgovara. Poput svrake kradljivice, uzmite ono što vam se sviđa, da vaš stil nikada ne bude rigidan... jer je to zamka.” On koristi akvarel, akril, polaroid, fotografiju, laserski fotokopir, fax, program Oasis Macintosh, aplikaciju Brushes na Iphoneu, IPad, video – sve što ga veseli.

Kraljica Elizabeth II ga je 2012. odlikovala ordenom za zasluge.

O Hockneyu se oduvijek govori, o njegovim izložbama, o dekorima koje je naslikao za festivale, ili o knjigama koje je pripremio. On se ne zaustavlja i ne gleda unazad. “Samo gledam u sadašnjost, a jedini put kad sam pogledao u prošlost je bilo kad sam pripremao knjigu “Sumo”, za izdavača Taschen. Na Sajmu knjiga u Frankfurtu 2017. predstavljena je ta njegova biografska knjiga pod naslovom “A Bigger Book”: ima 700 stranica i može se porediti sa naslovom njegove čuvene slike “A Bigger Splash”. Autor je uradio 19 verzija dok nije stigao do finalnog rezultata. Djelo je zbog formata reprodukcija izazvalo ‘medijsku histeriju’ bez presedana. Cijena izrade je prema izdavaču Benediktu Taschenu iznosila 10 milijuna eura. Prva je te vrste posvećena nekom slikaru. Umjetničko izdanje sadrži i potpisanu litografiju, rasprodato je odavno, i na e-bayu se prodaje za nekoliko hiljada eura.

Henry Geldzahler, povjesničar, kritičar umjetnosti i komesar njegovih izložbi, opisao je slikara: “Ako cijeli svijet spava, David Hockney slika nekoga – kako spava. A ako nema nikoga u blizini, crta svoj vlastiti kofer na podu: radi dok se ne sruši. A kad mu slikanje dojadi, izađe vani i fotografira, a kad mu i to dojadi, skicira scenografije za opere.”

Mene najviše impresioniraju njegova otvorenost i izravnost. Prije par godina izjavio je Vanity Fairu: “Oh, za mene je oduvijek sve bilo jasno. Vrlo brzo sam uočio da nisam normalan, da sam različit od drugih, da sam gay. Otac mi je govorio da se ne uzbuđujem zbog onoga šta misle susjedi. Majka je bila velika katolkinja, čista suprotnost ocu, i jako se brinula zbog tuđih priča na moj račun, ali me je uvijek podržavala. Otac je završio umjetničku školu i slikao je, ali je imao petoro djece i odustao je od te vokacije. Osim kad je u pitanju pušenje, čemu se on jako protivio, oca sam u svemu poslušao. A odlazak na Kraljevski koledž u Londonu sam ipak doživio kao oslobađanje. I onda sam otišao u LA (NB: homoseksualnost se početkom šezdesetih u Velikoj Britaniji smatrala deliktom kažnjivim zatvorom). Sanjao sam o suncu i mišićavim tijelima koja smo viđali na fotografijama u časopisima.”

Odmah je naslikao “Dva mladića u zagrljaju”, a inspiriran nekom američkom fotografijom naslikao je eksplicitnu sliku pod naslovom “Domaća scena”, dva muška tijela pod tušem. Počeo je predavati slikarstvo u Iowi i Coloradu, i nakon toga na najpoznatijem američkom sveučilištu UCLA. Tamo je među svojim studentima sreo ljubav svog života, Petera Schlesingera. Naklonost je bila obostrana. Peterov otac je sina poslao kod psihoterapeuta, ali ništa nije pomoglo. Hockney je postao izuzetno plodan, i poznat slikar. U nizu slika po kojima je postao prepoznatljiv je i “A Bigger Splash”, gdje je naslikao svoju dvostruku fascinaciju transparentnom, sjajnom vodom i tijelom svog ljubavnika.

Danas ga novinari rado pitaju smeta li mu što ga najčešće povezuju sa hedonizmom sa njegovih najpoznatijih slika ‘kalifornijskog perioda’. Odgovara da se ne može znati kakva će biti neka slika. Za “Bigger Splash” (242 x 243 cm) kaže da je i naslov odigrao posebnu ulogu, jer je sam po sebi izuzetan. “Ironija je da mi je trebalo dva tjedna da nacrtam uranjanje u vodu koje traje dvije sekunde. U ono vrijeme, kad je slika bila izložena, koštala je jedva 850 funti. (1008 eura). Britanski redatelj Tony Richardson (plodan filmadžija, oženjen Vanessom Redgrave) ju je kupio, ali ju je vratio, sa objašnjenjem da ne voli Hollywood. Kasnije je rekao da je to najgluplja stvar koju je ikada učinio.” A “Bigger Splash” je jedna od najpoznatijih slika pop arta danas. Procijenjena je na više desetina milijuna eura, i u vlasništvu je Tate Galerije.

Za Schlesingerovu ljubav vraća se u London, slika i druži se sa sebi sličnima, od Rudolfa Nurejeva do Johna Gielguda, a Amanda Lear i manekenka Twiggy su danonoćno u njegovom stanu u Notting Hill Gateu. ‘Boemsku (devijantnu) aristokraciju’ vremena čine njegovi drugari Andy Warhol, koji mu je i predložio početkom šezdesetih da napravi seriju sa bazenima, i slikar Francis Bacon. Za podsjećanje: vrijeme nadrealizma i boemštine beat pokreta su bili na zalasku, ali niko ne može zaobići izraz protesta vremena personificiran u Bernardu Bertolucciju i škandalu kojeg je 1972. izazvao filmom “Posljednji tango u Parisu”. Istovremeno je Jack Hazan snimio film “A Bigger Splash” – prema Hockneyovoj amblematičnoj slici, u kojem je redatelj “otkrio složene odnose između života i rada ovog umjetnika, i u saučesništvu sa okolinom, doslovno prikazao – zahvaljujući genijalnoj montaži – smrt para kojeg je slikar formirao sa Peterom Schlesingerom. Slikara je to naljutilo: u filmu je prikazan gol pod tušem, otkriveni su i vrlo smjeli unutarnji monolozi te je na svaki način pokušao otkupiti negative da bi ih uništio. Film je uspješno prikazan 1974. na Kanskom festivalu i nagrađen na Festivalu u Locarnu. Kritika je slikara razuvjerila: film je samo uvećao i osvijetlio njegovu auru pobunjenika i emancipatora. 1977. je pozirao kao od majke rođen za časopis The New Review. Danas se sa nostalgijom sjeća tog vremena.

Osamdesetih se David Hockney-portretista vratio pejzažima rodnog Yorkshirea, i napravio seriju od 96 platna Grand Canyona, koja su bila prikazana istovremeno u tri eminentna pariška izložbena prostora: u Europskoj kući fotografije, u Muzeju Picasso i u Beaubourgu – Centre Pompidou. Posvetio se pejzažu i selu, a neki kritičari su ga nazvali Rembrandtom popa, ili ‘preobraćenim Turnerom’, prema možda najpoznatijem engleskom slikaru XVIII stoljeća, naročito čuvenom po pejzažima i akvarelima ‘svjetla’.

Poput Picassa i navodno Michel-Angela, u devetoj deceniji slika sa jednakom strašću i jednakim uvjerenjima. Postao je gluh 1978. u četrdesetoj godini. Danas kaže da je gluhoća učinila svoje, i da je društveni život postao komplikovan: ne viđa mnogo ljudi. Ali da je sreća da je svojevremeno između klavira, za kojeg je također bio nadaren, i slikarstva, izabrao ovo drugo, jer i danas može i posmatrati i slikati. “I diviti se svijetu, koji je prekrasan.”

Budući da se posvetio prirodi i pejzažu, to radi svojski: kustosi Metropolitan muzeja su 1983. mislili da haluciniraju kad ih je Hockney došao zamoliti da konsultira antičke tube kineskih slikara: “Vidi se kineski car kako pregleda neki kanal. Tuba je duga tridesetak metara i razvili su je samo za mene. Proveo sam tri sata u razgledanju, na koljenima. To je bio jedan od najuzbudljivih trenutaka u mom životu: nisam gledao pejzaž kroz prozor, nego sam koračao kroz njega. I shvatio sam zašto su i Van Gogh i Manet nalazili inspiraciju u ‘orjentalnom slikarstvu’. Doslovno se hoda po njihovim pejzažima. Sa asimetričnom perspektivom, pogled više nije statičan.”

”Eto, htio sam imati uzbudljiv život, i čini mi se da sam uspio. U svakom trenutku sam potpuno predan nečemu. Slikajući svijet mnogo se toga nauči. Vidjeti odsjaj vode, mnogostrukost pojedinosti ili boja nekog obzora – stimulira moje stvaralaštvo. Neki misle da su moje boje pretjerane, ali mene se te kritike ne tiču. Zahvaljujući mojim idejama održavam moderan duh. Konačno, boja, prostor, život, to je jedino što imamo opipljivo – i zašto to ne slaviti? Kad sam bio na izložbi Rauschenberga u Londonu, neko mi je dao jednu malu bilješku, koju sam uokvirio. To je bio komad papira na kojem je pisalo ‘Hvala, što ste moj svijet učinili sjajnijim’. Zar to nije lijepo?”

Slikar navodi da mnogo koristi internet, kao cijeli svijet, ali “on je uništio mnogo stvari, kao što su pisani mediji, na primjer. I internet nije dobar ni za djecu: roditelji moraju bdjeti da djeca ne unište planetu, što će učiniti - ako budu prepušteni sami sebi”.

Danas kaže da mu je jedino žao što nema djecu, iako svojevremeno gay brakovi nisu ni bili dozvoljeni. Pretenduje da vjerojatno ne bi bio dobar otac, jer umjetnici stavljaju svoj posao ispred svega. I istovremeno pomirljivo kaže: “Moja majka je bila kreativnija od mene, napravila je mene.” I zaključuje nevjerojatnim riječima: “Posljednjih 65 godina sam svaki bogovetni dan radio samo ono što mi se sviđa. Malo ljudi to može reći.”

MARAMICE NA TAČKICE
Njegova druga velika izložba u Europi otvorena je 8. oktobra u Bozaru u Bruxellesu, a inaugurirao ju je belgijski Kralj Philippe i Kraljica Mathilde: nije loše za vječnog pobunjenika protiv puritanskih, kazneno-kamenih društvenih normi. Izložba u Bruxellesu se sastoji iz dva dijela: prvi je posuđen iz Tate galerije - 80 djela iz perioda 1954. do 2017. A drugi dio je ciklus od 116 slika Proljeće iz Normandije 2020. Izložba u Bozaru će biti otvorena do kraja januara 2022.

Rijetki sretnici, koji su učestvovali u postavljanju izložbe u Bozaru, u povjerenju prenose da je neko vrijeme slikar bio u vunenom sakou od prince de Gallesa, košulji na pruge, sa ‘kravatom koju je vjerojatno uskladio sa foteljom iz svog salona’ i prugastim hlačama. Na nosu je imao naočale sa okruglim staklima i okvirom u fluorescentnim bojama. Drugi dan je nosio tirkizni prugasti kardigan, leptir mašnu na pufne i raznobojni šal. Uz obvezatni kačket. Sve ukazuje da umjetnik ne poznaje granice. Ovaj put nedostaje pas jazavčar, kojeg je uvijek imao pod rukom - sjećaju se uposlenici Bozara sa njegove prethodne retrospektivne izložbe, koja je bila 1992. Sad je tu jedan drugi, i zove se Ruby.

A u vezi sa onim džepnim maramicama, koje je spomenuo Alberto Giacometti, Hockney ima novi plan: seriju ogromnih ‘maramica’ na tačkice, i na kvadratiće. Postavio ih je u jedan kut u svoj imaginarni muzej. I do daljnjeg: slikati, i pušiti, naravno. I radovati se, jer je “radost u mom pogledu na svijet oko mene”.

Biti radostan, u današnje vrijeme, prava je pravcata umjetnost.

Izvor: Oslobodjenje.ba