Probudio se crnogorski patriotizam - Đukanović: Odlučni smo da ne dozvolimo ponavljanje tragedije s kraja 20. vijeka Istaknuto

Autor  Okt 09, 2021

Predsjednik Crne Gore, Milo Đukanović, govorio je o utiscima sa samita EU - Zapadni Balkan. U intervjuu za slovenački list "Delo", Đukanović je naglasio da je na Brdu kod Kranja čuo upravo ono što je očekivao - spremnost Evropske unije da namijeni 30 milijardi eura za infrastrukturne projekte u regionu. Podsjetio da je bilo sasvim logično da se na upražnjen prostor EU probiju velike sile koje na Balkanu pokušavaju ostvariti svoje interese.

Također je upozorio na ambicije srpskih nacionalista u regionu i instrumentalizaciju Srpske pravoslavne crkve za ostvarenje teritorijalnih ciljeva.

S njim je po završetku Samita na Brdu kod Kranja razgovarao novinar slovenačkog Dela Novica Mihajlović.

Kakve su bile posljedice proteklih godina evropskog zanemarivanja Balkana?

- Prva posljedica je bila to da su proevropske sile na Zapadnom Balkanu izgubile dio reformske pokretačke snage. Ako nema podsticaja da će reformska zalaganja biti vrednovana, i ako nije definisan jasan vremenski okvir, jasno je da će s vremenom oduševljenje za reforme proći. Druga loša posljedica je to da kad nema Evropske unije u jednom regionu, logično je da se na njeno mjesto probiju drugi.

Tako danas ulaze treće države, koje se pokušavaju probiti sa svojim interesima, a ti interesi su u suprotnosti, ne samo s evropskom perspektivom regiona, nego i evropskom jedinstvenošću i evropskim sistemom vrijednosti. To nije samo balkansko, nego i evropsko pitanje.

Da li je po vašoj ocjeni vrh na Brdu otvorio prostor za optimizam na Balkanu?

- U dokumentu i onome što sam čuo tokom rasprave, Brdo je otvorilo prostor za novi optimizam. Trenutno još ne mogu suditi šta će to donijeti. U dokumentu i raspravi je jasno potvrđeno da se politika proširenja nastavlja i da Zapadni Balkan ima svoj prostor u ujedinjenoj evropskoj porodici. Naravno, moramo poštovati pravila, ubrzati reforme, dostići standarde, ali vrata nam nisu zatvorena.

Druga poruka je pak evropski investicioni plan, u vrijednosti od 30 milijardi eura, koji bi morao, nakon prethodno pripremljenih projekata u vladama regiona, obezbijediti sredstva, prije svega za infrastrukturu – saobraćajnu, energetsku i digitalnu – za bolje veze s Evropom.

Kod investicija u infrastrukturu je najprimjetniji uticaj trećih velikih država. Da li smatrate da EU tim paketom može anulirati kineski uticaj na Balkanu?

- Sasvim je legitimno da velike sile pokušavaju ostvariti svoje interese u regionu. Ujedno smatram da je legitimno i vrlo odgovorno da onaj ko je najviše pozvan da brine za interese nekog regiona, upravo to i radi. Nema sumnje da je EU lokomotiva evropskog kontinenta. Ako nije dovoljno jaka, probijaju se drugi.

Kako se to osjeti u Crni Gori?

- Opisat ću vam svoj razgovor s mojim prijateljem iz Evropske banke za obnovu i razvoj prije približno deset godina, kad smo imali samit 16 država Istočne Evrope i Kine. Kina je pripremila mnogo novca za ulaganja u infrastrukturu, zato me nazvao telefonom i pitao o čemu je riječ. Odgovorio sam mu: Znaš šta, Kina pokuša uraditi ono što vi ne radite. Zar nije normalno da Evropa primijeti infrastrukturni nedostatak koji imamo u jugoistočnoj Evropi, i zar Evropa zaista ne može preko svojih banaka ponuditi takve ili čak bolje uslove od uslova koje nude Kina i njene banke državama u regionu? Nažalost, to se tokom svih tih godina nije dešavalo.

Da li ste neke vrste žrtva upravo toga?

- I mi smo uzeli jedan takav zajam za gradnju autoputa. Sada smo pred tim da tu najtežu, najvažniju i najskuplju dionicu, u vrijednosti od skoro milijardu eura, završimo i da zatim odlučimo s kim ćemo urediti zajmove i druge vrste partnerstava za sljedeće dionice. Nadam se da je i sve to što se zbog tog zajma dogodilo probudilo dodatnu pažnju u Evropi, da nam pomogne da svi zajedno razvijemo naš kontinent, našu privredu i evropski kvalitet života.

Iz EU su se mogle čuti mnoge kritike na račun kineskog finansiranja saobraćajnih projekata na Balkanu. Šta im odgovarate?

- Možda je upravo sad vrijeme da na kvalitetniji i odgovorniji način definišemo pravila poslovanja EU sa drugima, pa i Kinom. Mogli smo čuti da je ta ili ona država bila meta kritika zbog zajmova kineskih zajmodavaca. Moje pitanje je uvijek bilo, da li smatrate da pravila poslovanja Evrope ili evropskih država sa Kinom mora određivati Crna Gora? Da li je to zadatak Evropske unije, odnosno Evropske komisije? Ako Crna Gora, prema ocjenama EU, u potpunosti prati Uniju u njenoj bezbjednosnoj i vanjskoj politici, zašto je ne bi slijedila i u ekonomskoj politici? Dakle, EU mora definisati pravila.

Od svih država u regionu je upravo vaša najduže na evropskom putu. Imate li neke natuknice kad bi se mogao dogoditi pomak u smjeru članstva?

- Vaš utisak je pravilan, i o drugim državama regiona mogu reći da njihovim vladama ne nedostaje optimizam, što se tiče njihove evropske budućnosti. Međutim, svaka država je na drugačijem stepenu institucionalnih odnosa sa EU. Crna Gora je započela pregovarački proces, i otvorila sva pristupna poglavlja, te je jedina takva država u regionu. Srbija je približno na pola tog puta, a Sjeverna Makedonija nažalost još nije ni započela taj proces, mada je prošlo već 15 ili 16 godina otkako su stekli status kandidatkinje.

Zbog odnosa prema Sjevernoj Makedoniji Evropska unija je sebi natovarila prilično tešku moralnu hipoteku. Kako taj odnos može uticati na odnos prema EU u regionu?

- Unija je dozvolila da bilateralni problemi postanu smetnja, da postanu faktor definisanja širenja Evrope. Da ne zaboravimo, politika proširenja je najdragocjeniji dio politike EU u zadnjih nekoliko decenija. Dakle, vi sebi dopustite da vam bilateralni problem najdragocjeniju politiku dovede u nesigurnost.

Crna Gora je već daleko na evropskom putu
O rokovima za članstvo opet nije bilo govora. Da li je to razočarenje?

- Nažalost, ne možemo govoriti o bilo kakvim rokovima jer u EU još uvijek ne žele govoriti o ciljnoj godini. Znam da je inicijativa države domaćina, konkretno predsjednika Boruta Pahora i premijera Janeza Janše, bila da se odredi orijentacioni vremenski okvir. Od toga se pobjeglo i ovog puta, iako je ponovljeno opredjeljenje da države Zapadnog Balkana pristupe Uniji. Što se tiče nas, mi smo obnovom nezavisnosti jasno preduzeli radikalan okret: ne želimo više da budemo na balkanskim stranputicama, hoćemo da usvojimo evropski sistem vrijednosti, da postanemo sastavni dio zapadne civilizacije.

Kad biste danas odlučili da više ne želite postati članica EU, kako bi to izgledalo?

- To bi bila dugo putovanje unazad, sa nejasnim planom o tome šta nam predstavlja alternativu. Jedina alternativa su balkanska bespuća, kojima će manipulisati Rusi. To je sasvim jasno. Dakle, u teoriji, kad bi EU rekla da je danas kraj politike proširenja, vjerujem da bi Crna Gora, gdje još uvijek od 70 do 75 posto državljana želi članstvo u EU, nastavila evropeizaciju svog društva. Naravno da je cilj konačno članstvo, ali nama je neophodna evropeizacija, dostizanje evropskih standarda, evropski sistem vrijednosti koji će nas na kraju dovesti do evropskog kvaliteta života. To naši ljudi žele i od toga ne odstupamo.

Sadašnja demokratski izabrana vlada bar na prvi pogled ne potiskuje u prvi plan evropske vrijednosti. Kako to protivrječi evropskim težnjama državljana?

- Iako nova vlada važi za protivevropsku, velikosrpsku i takvu koja gaji politiku nekog neracionalnog odnosa prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i proruskim osjećajima, i toj vladi je jasno da je Crna Gora već daleko na evropskom putu. Jasno im je da istupanje iz saveza NATO i s evropskog puta nije moguće i da se vlast nastavlja na temeljima prethodne vlasti. Problem je u tome da nisu dovoljne samo riječi. Postupanjem treba dokazati da spadaju u taj sistem vrijednosti. A tu se ova nova vlada spotakne kod svakog konkretnog pitanja.

Prošla godina je jasno pokazala nezrelost vlade da ispuni ono što su evropski ciljevi Crne Gore. A to je, nažalost, bilo i vrijeme propadanja države, i to u privrednoj, zdravstvenoj, kao i institucionalnoj oblasti, pa na kraju krajeva i u političkoj oblasti. Uz svo poštovanje volje državljana, smatram da vlada nije položila ispit, i sad doživljavamo primjetne promjene raspoloženja kod ljudi koji hoće drugačiju vladu još prije isteka ovog mandata, da se država vrati ka osvajanju sledećih etapa do svog evropskog cilja.

Prizori vjerskih pohoda po ulicama Crne Gore daju utisak da cijeli region još uvijek malo previše smrdi na 90-e godine. Da li je to pogrešan utisak?

- Ja sam pri toj ocjeni čak strožji. To ne podsjeća na 90. godine, nego to jeste to. U 90-im godinama je srpski nacionalizam promovisao ideju o svim Srbima u jednoj državi. To je bila zvanična politika Srbije i to su i ostvarili. Srpski nacionalisti iz Sarajeva su tada vikali da su ugrožena njihova prava u Bosni i od Srbije zahtijevali zaštitu njihovih prava. Milošević je stupio u tu omču i znamo kako stravično krvoločno se to završilo: sa skoro 150.000 ljudskih žrtava i epilogom u Hagu.

I šta sad? Sad je riječ o srpskom svijetu?

- Umjesto svih Srba u jednoj državi, imamo parolu “srpski svijet”. Visoki zvaničnici Vlade Srbije kažu da je zadatak sadašnje generacije Srba da udruže sve Srbe i tako zaštite njihova, navodno ugrožena nacionalna prava. To je samo drugačije oblikovan isti cilj. Sve to je, naravno, popraćeno ozbiljnom ofanzivom, medijskom, finansijskom, obavještajnom, sa ciljem da ostvare ono što nisu u ranim 90-im godinama.

U čemu je uopšte razlika između današnjeg vremena i 90-ih godina?

- Tada su velikosrpski nacionalisti imali na raspolaganju mnogo više instrumenata. Imali su saveznu vojsku (JNA), savezne zakone – koji su uz nacionalističku zloupotrebu između ostalog propisivali da su se državljani Crne Gore morali odazvati na poziv u vojsku, u suprotnom su ih zatvarali. Imali su na raspolaganju saveznu policiju, carinu, službu bezbjednosti, sve savezne organe koje su mogli zloupotrebljavati protiv onih dijelova države koje su vidjeli kao svoj plijen.

Danas toga nema, danas je Srpska pravoslavna crkva jedina prekogranična infrastruktura srpskog nacionalizma. Ako nekome na Zapadu jednostavno kažete da postoji neki spor između države i jedne vjerske zajednice u Crnoj Gori, to će shvatiti u smislu da država nije dovoljno fleksibilna, a još ako je riječ o državi sa Balkana, sa komunističkom prošlošću, odmah im se može činiti da im je sve jasno.

Ali ne razumiju da tu nije riječ o pitanju vjerskih sloboda nego je riječ o pitanju instrumentalizacije vjerske zajednice za rušenje suverenosti susjednih država da bi se ostvario projekat velike Srbije, ovog puta pod parolom “srpskog svijeta”.

Može li to proći?

- Sada je tržište za velikodržavni projekat znatno skučeno. Velikosrpski nacionalizam je izgubio svoje uporišne tačke u Hrvatskoj i, bez obzira na to da li to žele priznati, izgubio ih je i na Kosovu. Ostale su mu Crna Gora i Republika Srpska u Bosni i Hercegovini.

Naravno, ne žele se odreći Republike Srpske, ali prioritetno je napadati jeste ozbiljan rizik, jer je Dejton proizvod međunarodne zajednice i njegovi autori će taj proizvod vrlo odlučno i do kraja braniti. Niko ne voli da krene u sukob sa autorima Dejtona, Amerikancima.

Crna Gora im se u vezi sa tim doima lakšim plijenom. Mi u Crnoj Gori smo izuzetno odlučni, da ne dozvolimo ponavljanje tragedije s kraja 20. vijeka. Iskustvo zadnjih nekoliko godina je do te mjere probudilo crnogorski patriotizam da bi nam Srbija teško mogla napraviti veću uslugu.

Patriotizam ili nacionalizam?

- Patriotizam. Kod nas nacionalizam nikada nije dobio veliki zamah, osim toga, crnogorskim nacionalizmom nismo nikoga nikada ugrožavali. Naša politika je bila i ostala da se protiv srpskog ili bilo kojeg drugog nacionalizma ne želimo boriti crnogorskim nacionalizmom, nego se borimo državljanskim konceptom našeg društva.

Čvrsto sam uvjeren da Crna Gora može preživjeti samo kao država državljana. Ako pogledate sastav stanovništva, jasno je da je društvo državljana taj štit koji nas brani od nazadnjačkog nacionalizma.

Zapitajmo se da li će Evropa očuvati svoj geopolitički značaj
Uprkos sadašnjem zalaganju, nekoliko važnih članica se suprotstavlja širenju EU na Balkan, jer je to za njih osjetljivo unutrašnje političko pitanje, i to daje neiskren ton zalaganju. Kako to razumijete?

- U kontekstu tog argumenta, da sad radije ne bi govorili o širenju jer su trenutno pred izborima, živim već više godina. I sa tim često polemiziram, jer ozbiljno mislim da je pogrešno vjerovati da tako vrijednu zamisao, kao što je proširenje Unije, možete da prokrijumčarite iza leđa svoje javnosti. Ako imate potrebu da tu vrijednu ideju sakrivate pred svojim glasačima, u pitanje dovodite vrijednost te ideje. Da li je zaista tako vrijedna ako je morate sakrivati?

Smatram da je strašno vrijedna, i to zbog nas, kao i zbog članica EU. Svi smo Evropejci i naš zajednički interes je da Evropa bude konkurentna, i ako ne bude, svi smo poraženi. Zapitajmo se da li će Evropa očuvati svoj geopolitički značaj? Vjerujem da Evropa svoju geopolitičku konkurentnost može odbraniti samo ako bude apsolutno stabilna i ako na optimalan način iskoristi sve svoje izvore.

Kakva je bila uloga Slovenije na vašem evropskom putu?

- Bila je, i još uvijek je, vrlo prijateljska i odgovorna prema regionu Zapadnog Balkana. Naše iskustvo iz vremena raspada Jugoslavije je da smo kroz prijateljstva s predsjednikom Kučanom, i kasnije Drnovšekom, iskorišćavali kanale koje nam je Slovenija otvarala u Organizaciji ujedinjenih nacija, i to, naravno, nikada nećemo zaboraviti.

Da ne spominjem prijateljsku ulogu koju je Slovenija odigrala u uspostavljanju naših veza sa američkom administracijom, i na sreću to prijateljstvo još uvijek traje. Susreo sam se sa predsjednikom Pahorom i pohvalno je što je premijer Janša i u ovim okolnostima organizovao samit EU-Zapadni Balkan.