Lada Sadiković: Ukoliko izostane radikalan pristup BiH bi mogla postati crna rupa Evrope Istaknuto

Autor  Nov 21, 2021

Piše: Lada Sadiković, profesorica na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije i članica Kruga 99

Na današnji dan prije dvadeset i šest godina ratificiran je Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, koji je nakon prve vojne intervencije NATO-a, sa svojih jedanaest aneksa, kako vojnih tako i civilnih aspekata mirovnog sporazuma, nakon ‘tragičnog sukoba u regionu’ uspostavio mir.

Mirovni sporazum su potpisale tri “strane” i to Republika BiH, Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija, pet svjedoka, Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske, Republika Francuska, Savezna Republika Njemačka i Ruska Federacija, i konačno Evropska unija kao ‘specijalni pregovarač’.

Posebno danas se trebamo zapitati, šta je zapravo ostvareno nakon dvadeset i šest godina implementacije mira? Da li je BiH država u kojoj je ‘zavladao trajni mir i stabilnost’ ? Da li je BiH zasnovana na principima Povelje Ujedinjenih nacija, Završnog akta iz Helsinkija i ostalih dokumenata Organizacije za evropsku sigurnost i suradnju, posebno najznačajnijeg dokumenta Mirovnog sporazuma, Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja je ugrađena u Ustav Bosne i Hercegovine - Aneks 4, direktno je primjenjljiva i ima prioritet nad svakim drugim pravom? ‘

Država Bosna i Hercegovina se upravo danas nalazi u najtežoj krizi od ratifikacije Mirovnog sporazuma kada je u pitanje došla ne samo implementacija mira nego i teritorijalni integritet i politička nezavisnost Bosne i Hercegovine. Dvadeset i šest godina neadekvatnog pristupa suprotnog Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima doveo je državu u kojoj je počinjen sudski presuđeni genocid u položaj stagnacije pa čak i
njenog nazadovanja.

Parlamentarna skupština Vijeća Evrope i Venecijanska komisija izričito su naglasili, da državne institucije ‘nisu u mogućnosti ispunjavati svoje međunarodne obaveze’ te da moraju ojačati. Međutim, iste su tokom proteklih godina konstantno slabile, nakon čega je BIH označena kao zarobljena i fragilna država koja je samim tim plodno tlo za korupciju, organizirani kriminal, terorizam i ilegalne migracije.

Umjesto jačanja BiH i njenih institucija u cilju stvaranja moderne pravne i funkcionalne države, prevladale su dezintegracione snage potpomognute pojedinim državama međunarodne zajednice.

Umjesto usaglašavanja entitetskih ustava ‘u roku od tri mjeseca po stupanju na snagu Ustava BiH’, dvadeset i šest godina poslije i dalje se ostvaruju ratni ciljevi. Kakav je mogući izlaz iz krize nakon dvadeset i šest godina nečinjenja institucije Visokog predstavnika međunarodne zajednice, uz manje ili veće izuzetke? Visoki predstavnik sa redovnim ovlastima iz Aneksa 10 DMS, od kojih je najvažnija “formiranje
političkih i ustavnih institucija u BiH”, mogao je i trebao osposobiti državu BiH do onog stepena, u kojem bi bila u stanju da samostalno izvršava svoje regionalne i međunarodne obaveze. Ima Ii Bosna i Hercegovina uopće pravo na direktnu primjenu Evropske konvencije o ljudskim pravima?

Zar je nakon dvadeset i šest godina najteži problem omogućiti Bosni i Hercegovini, da svi ljudi budu jednaki pred zakonom i da im država garantuje temeljna građansko-politička prava?

Ukoliko države potpisnice Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i šire postignu konsenzus o tome da li u srcu Evrope žele modernu, snažnu i funkcionalnu državu, samo u onoj mjeri u kojoj su to i one same, potrebni su sljedeći koraci: Poslati jaku i jasnu poruku da separatističke politike, pogotovo nakon izvršenja sudski presuđenog genocida u Evropi i šire nisu moguće;

Ojačati i podržati redovna ovlaštenja Visokog predstavnika kao konačnog tumača civilnog dijela Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, kako bi isti pomogao u okviru svojih redovnih ovlasti, označenih od strane Venecijanske komisije kao “ovlasti za vanredno stanje” (emergency powers) u izgradnji moderne pravne i demokratske države;

Bez upotrebe redovnih ovlasti Visokog predstavnika daljnja implementacija mira bi u skladu sa principom pacta sunt servanda/ ugovori se moraju poštivati, došla u pitanje;

Neophodna je direktna primjena Evropske konvencije o ljudskim pravima, koja bi ujedinila podijeljenu i razjedinjenu Bosnu i Hercegovinu, na isti način na koji je to urađeno sa evropskim državama nakon Drugog svjetskog rata;

Vratiti BiH u stanje u kojem je bila prije rata, sa horizontalnom i vertikalnom podjelom vlasti, pravosudnom piramidom na čelu sa Vrhovnim sudom BiH, policijom u skladu sa evropskim principima, te jedinstvenim zdravstvom i obrazovanjem, koje će onemogućiti segregaciju u školstvu pod nazivom “dvije škole pod jednim krovom”;

U BiH je potreban radikalniji pristup od primjene još uvijek neusaglašenih država po pitanju sankcija.

Ukoliko takav pristup izostane, BiH prijeti da ostane crna rupa Evrope koja bi u konačnici mogla biti stvarni izvor nestabilnosti kako same regije tako i čitave Evrope. U Bosni i Hercegovini se trenutno brane evropski principi i standardi dostignuti prije sedamdeset godina, koji obuhvataju: “ostvarivanje većeg jedinstva uz očuvanje i daljnje provođenje ljudskih prava i osnovnih sloboda .. uz vjeru u one slobode koje čine temelj pravde i mira u svijetu … koje se najbolje štite stvarnom političkom demokracijom i zajedničkim shvatanjem i poštivanjem ljudskih prava o kojima ovise .. s istim stremljenjima i zajedničkim naslijeđem politikih tradicija, ideala, slobode i vladavine prava, da preduzmu prve korake ka zajedničkim shvatanjem i poštivanjem ljudskih prava o kojima ovise”.

Ako Bosna i Hercegovina nema pravo na navedene standarde i principe, onda se nemamo čemu nadati.

Ukoliko se primjena navedenih standarda i principa dozvoli Bosni i Hercegovini, te ako je nakon dvadeset i šest godina došlo vrijeme za “uspostavljanje novog političkog sistema u kojem će biti osigurana stvarna politička demokracija” (presuda Zornić), možemo se nadati svjetlijoj budućnosti.

Izvor: NAP