Varoufakis: Postkapitalistička ekonomija Istaknuto

Autor  Sep 05, 2020

Vide dolazeći cunami siromaštva i njegove dugoročne posljedice i znaju šta to znači za agregatnu tražnju. Vide i kako pandemija razotkriva i produbljuje klasne i rasne podjele u društvu

Autor: Yanis Varoufakis, Project Syndicate

Nešto neobično se dogodilo 12. augusta ove godine. Na vijest da je u prvih sedam mjeseci 2020. privreda Velike Britanije zabilježila najveći pad u historiji (nacionalni dohodak je opao za više od 20 odsto), londonska berza je reagirala skokom vrijednosti indeksa FTSE 100 za 2 procenta. Istog dana, indeks S&P 500 na njujorškoj berzi oborio je novi rekord, iako Amerika sve više liči na propalu državu sa posustalom privredom.

Da ne bude zabune, finansijska tržišta često pozitivno reagiraju na događaje koji će mnoge ljude izvjesno gurnuti u bijedu. Loša vijest za radnike neke kompanije – na primjer, najava otpuštanja – odlična je vijest za njene dioničare. Ali u situacijama kada se najveći dio radne snage u isto vrijeme nalazi u problemima, tržišta kapitala obično reagiraju padom, polazeći od razumne pretpostavke da ako je najveći dio populacije prinuđen da steže kaiš, onda svi prihodi, uključujući prosječne profitne stope i dividende kompanija, moraju opasti. Logika kapitalizma nije bila lijepa, ali je bila razumljiva.

Nije više tako. U događajima koji su kulminirali 12. avgusta nema kapitalističke logike. Prvi put se događa da očekivani pad dohotka i dobiti generira – ili bar ne sprječava – nastavak sumanute kupovine na berzama u Londonu i New Yorku. A to se ne događa zato što investitori procjenjuju da su ekonomije Velike Britanije i Sjedinjenih Država dotakle dno – što bi bilo najbolje vrijeme za kupovinu dionica.

Prvi put u historiji investitori su izgubili interesiranje za stanje realne ekonomije. Jasno im je da je pandemija zaustavila rast i da profitne stope padaju. Vide dolazeći cunami siromaštva i njegove dugoročne posljedice i znaju šta to znači za agregatnu tražnju. Vide i kako pandemija razotkriva i produbljuje klasne i rasne podjele u društvu.

Berzanski špekulanti vrlo dobro znaju šta se događa, ali tome ne pridaju značaj. I u pravu su. Neobična situacija u kojoj tržišta kapitala nastavljaju da rastu dok se ekonomija oko njih raspada prihvaćena je kao novo normalno stanje. To se dogodilo kada se pandemija pridružila finansijskom mjehuru nastalom u pokušajima centralnih banaka da pokrenu finansijski sistem poslije 2008. godine. Ovo je historijski važan trenutak suptilne ali jasno uočljive tranzicije iz kapitalizma u neku vrstu postkapitalizma.

Ali pođimo od početka.

Prije pojave kapitalizma zaduživanje je uvijek dolazilo na kraju ekonomskog ciklusa. U feudalizmu je sve počinjalo proizvodnjom. Kmetovi su radili na vlastelinovoj zemlji, a raspodjela se obavljala poslije žetve, kada je šerif dolazio da ubere vlastelinov dio. Vlastelin je viškove monetizirao prodajom. Tek tada je mogao započeti krug zaduživanja davanjem kredita zajmoprimcima (često i samom kralju).

U kapitalizmu je taj redoslijed obrnut. Pošto su rad i zemlja komodificirani, za otpočinjanje proizvodnje treba se zadužiti unaprijed. Kapitalisti su morali pronaći novac da bi zakupili zemlju, radnu snagu i mašine. Distribucija dohotka zavisila je od uvjeta tih zakupa. Jedino tako bilo je moguće započeti proizvodnju koja donosi dohodak i generira dobit za kapitalistu. Obećanja ranog kapitalizma bila su uslovljena kreditom. Ipak, tek sa drugom industrijskom revolucijom kapitalizam je uspio preoblikovati svijet po svojoj mjeri.

Električna energija je donijela prve umrežene kompanije koje su proizvodile sve, od generatora i opreme za električnu mrežu do sijalica u svakom stanu. Ogromni finansijski apetiti takvih kompanija proizveli su megabanke sposobne da stvaraju novac ni iz čega. Aglomeracijom megakompanija i megabanaka izgrađena je tehnostruktura koja je uzurpirala tržišta, demokratske institucije i masovne medije. Rezultat su bile „lude dvadesete“, a potom ekonomski slom 1929. godine.

Od 1933. do 1971. globalni kapitalizam je bio potčinjen mehanizmu centralnog planiranja kroz različita podešavanja okvira postavljenog New dealom, uključujući ratnu ekonomiju i poslijeratni sistem ustanovljen u Bretton Woddsu. Kada je taj okvir uklonjen polovinom 70-ih godina, tehnostruktura je ponovo stekla moć, ovog puta ogrnuta plaštom neoliberalizma. Uslijedio je doba „iracionalnog ponašanja“, slično 20-im godinama 20. stoljeća, što je kulminiralo globalnom finansijskom krizom 2008.

Da bi reanimirale finansijski sektor, centralne banke su ga preplavile besplatnim novcem, istovremeno namećući mjere fiskalne štednje kojima je ograničena potrošnja domaćinstava sa nižim i srednjim dohotkom. Pošto iz potrošača pogođenih strogim mjerama štednje nije lahko izvući dobit, investitori su razvili zavisnost od novih inekcija likvidnosti iz centralnih banaka, a ta zavisnost je proizvela ozbiljne neželjene efekte.

Razmotrimo slijedeći redoslijed događaja: Evropska centralna banka odobrila je Dojče banci novu finansijsku inekciju uz kamatnu stopu koja je gotovo ravna nuli. Da bi napravila profit, Deutche banka taj novac mora plasirati kao zajam. Ali neće ga ponuditi „običnim ljudima“, jer je njihova kreditna sposobnost kompromitirana usljed propadanja ekonomije. Kredit će ponuditi, na primjer, Volkswagenu, kompaniji koja već ima ogromne rezerve gotovine, zato što su njeni rukovodioci u strahu od pada tražnje za novim i kvalitetnim električnim automobilima obustavili sve investicije u nove tehnologije i dobro plaćena radna mjesta. Šefovima Volkswagena novac nije potreban, ali banka ga nudi pod tako povoljnim uvjetima da će ga ipak uzeti i odmah uložiti u kupovinu Volkswagenovih dionica. Cijena dionica će, naravno, skočiti, a sa njom i bonusi rukovodstva (bonusi su direktno vezani za tržišnu kapitalizaciju kompanije).

Takvim praksama je u periodu od 2009. do 2020. konačno prekinuta svaka veza između cijene dionica na berzi i realne ekonomije, a mnoge kompanije su pretvorene u hodajuće mrtvace. To je bilo stanje kapitalizma u trenutku kada je počinjala pandemija. Istovremenim udarom na potrošnju i proizvodnju pandemija je prinudila države na programe nadoknade dohotka u trenutku kada je realna ekonomija imala najmanje kapaciteta za adekvatne investicije u generiranje nefinansijskog bogatstva. Centralne banke su dobile nalog da dodatno uvećaju mjehur koji je mnoge korporacije već pretvorio u zombije.

Pandemijom je tako učvršćena pogubna veza koja ruši same temelje kapitalizma poslije 2008: to je direktna povezanost dobiti i akumulacije kapitala. Tekuća kriza nam je otkrila novu postkapitalističku ekonomiju u kojoj zbivanja na tržištima roba i usluga ne utiču na ekonomske odluke, nema granica manipulacijama novoustoličene tehnostrukture (visokotehnološke kompanije i Wall street), a demos je praktično istjeran iz demokratije.


Atrakcija